Bandić 2009. u Splitu? Četvrtak, 01. studenog 2007. 22:19

Nedavnim promjenama zakona o izborima općinskih načelnika, gradonačelnika, župana i gradonačelnika Grada Zagreba izglasanim u Saboru početkom listopada, Hrvatska je u pogledu uređenja lokalnih zajednica poduzela još jedan novi korak, barem u zakonodavnom smislu.  Kako će izgledati primjena ove novosti u praksi, preostaje da maštamo do sljedećih lokalnih izbora 2009. godine.


Modernizacija ili samovlast?

Harmonizacija hrvatskih zakona s europskom pravnom stečevinom uvjetovala je činjenicu da Hrvatska u mnogim pogledima ima odlično napisane zakone, ali kao za vraga, u većini slučajeva ostaje pitanje njihove provedbe. Provedba velikog broja zakona u Hrvatskoj postaje meta različitih interpretacija, kao i na određen način devijacija u primjeni na određeni društveno politički sustav. To je slično kao kad određenu vrstu biljke uzgojene negdje drugdje u svijetu posadite u svom vrtu, pa se pitate što li će od nje biti. Tako je nekako i s izravnim izborima za gradonačelnike, župane i načelnike općina. Možda usporedba i nije sasvim na mjestu, jer će novi način biranja ovih čelnika u mnogome nalikovati već iskušanim predsjedničkim izborima, ali ne mogu se oteti dojmu da će ovaj pokušaj modernizacije lokalne uprave uroditi fijaskom, barem u jednom broju slučajeva. Bojim se isto tako da će se raditi o slučajevima naših najvećih i strateški najbitijih centara.

Trend miniprezidencijalizma, odnosno lokalnog predsjedničkog sustava vlasti prisutan je u Europi od početka devedesetih godina kada su se tražili načini učinkovitijeg funkcioniranja lokalne uprave, istovremeno poštujući zahtjev građanstva za većim stupnjem sudjelovanja. Izravnim odabirom gradonačelnika, pogotovo u hrvatskim slučajevima ističe se mogućnost redukcije stranačke trgovine te povećanje političke odgovornosti i legitimnosti vlasti. Iako to nesumnjivo mogu biti pozitivni pomaci u primjeni ovog zakona, čini mi se da se svi prije navedeni principi lako mogu izvitoperiti u svoje krajnosti.

Hoće li se reducirati stranačka trgovina? (foto: B.Perlain)

Smanjenjem utjecaja stranaka na izborni proces, ne uklanja se strah od političke trgovine kao takve, a nameće se prije svega dodatno pitanje političke stručnosti. Politika kao upravljačka disciplina u Hrvatskoj odavno nije baš na nekoj cijeni, pa se u ulozi političkih vođa pojavljuju raznorodne vrste uspješnih poslovnih ljudi, koji bi svoj poslovni uspjeh rado pretvorili u političko poduzetništvo. Činjenica koja se pritom stalno zaobilazi jest da ljudi nisu kapital, i premda poslovno poduzetništvo kudikamo ima sličnosti s modelima javnog upravljanja, uvijek ostaje pitanje tko od toga profitira? Isto tako, legitimitet tako izabrane vlasti i njezina velika stabilnost lako dovode do populističkog obrasca vladanja i samovlasti podjedinca.


Slučaj Bandić

Iako nije izabran putem izravnih izbora zagrebački gradonačelnik u najvećoj je mjeri legitimirao vlast metodom neposrednog kontakta sa svakim biračem, kao i minorizacijom stranačke središnjice (u ovom slučaju SDP-a) dodatno se legitimirajući kao najzaposleniji, najuspješniji i najefikasniji gradonačelnik. Pretpostavka je da je na proteklim izborima proces izbora gradonačelnika bio izravan, Milan Bandić osvojio bi isto tako većinu, kao što je osvojio većinu bez pogodovanja ovog zakona. Zašto uzimam Milana Bandića za primjer? Bandić je upravo najočitiji predstavnik, možda čak i ideal tip gradonačelnika koji u jednoj osobi zaokružuje sve razine vlasti od zakonodavne do izvršne, čiji je legitimitet neupitan, jer on se u istom danu, gotovo istovremeno nalazi kod kumice na placu, u našem dvorištu krpajući asfalt, pa potom pri sklapanju poslova od strateške vrijednosti za razvoj grada. Na određen način svojim pretjeranim angažmanom Bandić opstruira vlast u gradu i koči funkcioniranje gradske uprave preuzimajući na sebe uloge svih mogućih gradskih službenika, pa je tako i jedini član skupštine zagrebačkog holdinga, trgovačkog društva unutar kojeg se nalaze sve komunalne službe grada Zagreba.

Hoće li se umnožiti zagrebački model gradske vlasti? (foto: Ballota)

Vlast kako je prakticira Milan Bandić jedinstven je primjer koncentracije vlasti u rukama jednog čovjeka, ali nikako se oteti dojmu kako je Bandić uzor mnogim pretendentima na gradonačelničke fotelje. Na isti način nameće se dojam kako postoji realna mogućnost da postojeći zakon o izboru ovih službenika stvori dodatne pogodnosti u nastajanju novih Bandića.


Kakvu vlast želimo?

Prije samog kraja, želim istaknuti kako su zakonske odredbe, iako nezaobilazan bitan dio političkog života, okvir u kojem su svakodnevno mogući različiti scenariji, a mi građani bi trebali biti oni koji na koncu odlučuju. Bez obzira na koji način će se birati čelnici lokalnih ili središnjih uprava vlasti nužno je povećati razinu političke kulture i sudjelovanja građana van samog izbornog ciklusa. Isto tako, decentralizacija i modernizacija lokalne uprave dugotrajni su procesi u kojima je osim izbora potrebno prije svega poduzeti opsežne zahvate smanjenja broja općina (trenutno 479), gradova (trenutno 127) i županija kako bi se povećala učinkovitost uprave, a zatim provela uspješna regionalizacija kao nužan preduvjet europske integracije.

►Zakon (Narodne novine)

napisala: Kate