Za žutom lopticom na jug Subota, 26. travnja 2008. 10:30

Dok nas maze topli i sunčani dani i živa i broj turista još ne obaraju rekorde, užitak je bio posjetiti Dubrovnik. Prekrasnog proljetnog jutra, kada je priroda još duboko snivala, a sunčeve zrake se izdizale nad splitskom trajetknom lukom i odbijajući se od nepomične i iznenađujuće mirne morske površine udarale u moje uspavane oči, autobus je bio spreman za polazak, da me odvede u najjužniji hrvatski grad. Povod ovog mog vansezonskog posjeta Dubrovniku bio je Davis Cup susret hrvatske i talijanske reprezentacije.



Put do kreveta

Ukoliko nemate vlastiti automobil, autobus je svakako jedino prijevozno sredstvo kojim možete sigurno i „brzo“ stići na dubrovački autobusni kolodvor. Dok autocesta barem još malo ne približi Dubrovnik, najbrža autobusna linija vozi tek nešto manje od 5 sati, što ovaj put čini poprilično iscrpljujućim i zamornim. Cijene karata kreću se od 90 do 100 kuna, a ako još imate i dodatnu prtljagu, budite spremni izdvojiti još 5 do 10 kn, ovisno o prijevozniku.

U Dubrovnik sam pristigao pomalo umoran i neispavan. Unatoč tome odmah sam se bacio u potragu za hotelom, kako bih napunio baterije i krenuo u upoznavanje grada. Prateći plan grada koji postoji na gotovo svim autobusnim stanicama, došao sam do informacije koji autobus vodi do najbližeg hotela, te ušao i uredno platio kartu (koja inače košta 10 kuna u jednom smjeru). Smjestio sam se u hotelu Lero, u naselju Gospino polje, u kojem se ujedno nalazi i sportski centar. Noćenje u ovom hotelu stoji 670 kuna, a cijena uključuje doručak i večeru, te možete odabrati neko od jela iz bogate ponude švedskog stola.

Zidine vas vraćaju u vremena Dubrovačke republike


Uživanje u šetnji

Do samoga centra starog grada potrošit ćete, ukoliko hodate, tek nešto više od 15 minuta, a kad dođete na ulaz u stari grad – Pile, vidjet ćete prekrasan prizor koji se pruža na obzorju. Zidine grada bude duh prošlosti i vraćaju vas u davno zaboravljena vremena Dubrovačke republike. Svaki kamen zrači i odiše duhom Mediterana, oblikovan rukama i ljubavlju Gospara, koji ovom prelijepom gradu daju rijetko viđenu prepoznatljivost, koja je zapečatila Dubrovnik na turističkoj karti svijeta. Laganim korakom šetam Stradunom, upijajući zrake sunca i miris ulice. Pogled odmah pada prema velebnom zdanju, crkvi Svetog Vlaha, zaštitnika grada, koji je još jedan od mnogobrojnih brendova Dubrovnika.


Pogled sa 419 metara visokog brda Srđa, pada na cijeli grad, za koji imate osjećaj da ga držite na dlanu. Predivan prizor, koji jednostavno ostavlja bez daha. U Dubrovniku kažu: tko nije bio na Srđu kao da nikada i nije posjetio Dubrovnik. Na obzorju kao gljive poslije kiše niču Elafitski (Jelenji) otoci , koji se pojavaljuju kao nesalomljivi štit ispred Dubrovnika. Dubrovnik je, kao spomenik nulte kategorije, godine 1979. uvršten u Popis svjetske kulturne baštine UNESCO-a. Grad sklada zelenila, kamena i mora, oslikan je, opjevan i opisan perima mnogih velikana koji nisu mogli ostati ravnodušni prema ovom savršenstvu nastalom stoljetnim zajedničkim radom ljudi i prirode. Posljednja točka razgledavanja je Porporela koju valovi godinama bjesomučno tuku, ali ona stoji čvrsto i sigurno, svakim danom sve ljepša i ponosnija.



Gledali tenis, slavili plivanje

Tri dana Davis Cup susreta pratio sam iz prvoga reda, te uživao u ovom blagdanu teniskog sporta koji je brojne Dubrovčane doveo u dvoranu na Gospinom polju, a oni su svojim gromoglasnim navijanjem i velikom podrškom pokazali da njihovo srce kuca za Dubrovnik i za Hrvatsku. No, prava ludnica je zavladala kada se dvoranom proširila vijest da je njihova sugrađanka Sanja Jovanović srušila svjetski rekord, te postala nova svjetska prvakinja na 50 metara leđno. Dubrovčani su gotovo plakali od sreće, jer su shvatili koliko je trnovit bio njen put do uspjeha i kao jedno su od srca zapjevali u čast Sanji. Ujedno je i Hrvatska pobijedila u srazu s Italijom pa je slavlje potrajalo do dugo u noć.

napisao/foto: Frenk