Jebote kol'ko nas ima... Ponedjeljak, 19. lipnja 2006. 13:58

Bio je to zaista dan za pamćenje. Pijanku sa Škorom uoči "tekme" već san valjda dovoljno dobro vizualno, i malo manje tekstualno opisa, al dan utakmice s Brazilom je bio zaista nešto šta je trebalo doživit.

Čak osam sati ranije centar Berlina je bio krcat ljudima u kockastom... pije se, piva, luduje.... a tek tu i tamo koji Južnoamerikanac. Jebote kol'ko nas ima...

U pohod na olimpijski stadion, to ogromno zdanje sa 72 tisuće sjedalica, kretalo se pješke, podzemnom, nadzemnom, busom, tramvajem, taksijem... jer javni prijevoz u glavnom gradu Njemačke je odlično organiziran. Tu smo tek sreli veće skupine dobro raspoloženih Brazilaca, no koliko god se trudili opravdati ulogu euforičnih i temperamentnih navijača... Hrvati su ih nadglasali u svakom pogledu!! Čak i njihove nadaleko poznate lijepe žene, pale su u našim očima jer smo uglavnom viđali, guzate, punašnije i slatke Brazilke, dok je putenih, raskošnih i senzualnih plesačica bilo tek nekolicina. Ulazilo se nakon "check in" ulaznica već za nekoliko minuta, bez velikog kompliciranja koje se najavljivalo (s imenom, putovnicom i sl.), svako sjedi na svom mjestu. Piva, voda ili cola sve po 4 eura plus čaša jedan euro koji vam ako želite vrate kasnije. Oni koji su se odlučili na skupljanje, zaradili su i do 50 eura, a drugi su ih ostavili kao uspomenu ili nekome poklon (jer imaju lip tisak na temu SP-a).

Rezultat znate, ostalo je 1 : 0 nakon junačke borbe. Na terenu i tribinama. Bilo je stvarno ludilo biti Hrvat te večeri i nekoliko slijedećih dana u Njemačkoj. Na svakom koraku su nam pružali ruku, tili minjat navijačka obilježja, a i naučili su one naše... "u boj u boj... za narod svoj" - "Volim te Hrvatskooooo...".

Da je sve prošlo kako triba, sad bi tu uslijedio tekst o koncertu RHCP-a za kojeg sam "sredio" karte još prije nekoliko tjedana... Uživljenje je trajalo sve do nekoliko sati pred svirku, kad mi je gospođica na ulazu ljubazno objavila kako moje ime nije na listi a da je sve ostalo rasprodano. Čak ni pokušaj jadanja kako san samo radi toga doša u Njemačku, letio tisuću ipo kilometara, pitanja života ili smrti... nije bilo pomoći. Švabo je nemilosrdan.

Kad si kratko u tako velikom gradu (nešto manje od četiri milijuna stanovnika) primjećuješ samo blještavilo, povijesne znamenitosti, noćni život... pogotovo za vrijeme SP-a kad su se domaćini potrudili iz centra maknit svu "nižu" klasu da ne bi kvarili dojam. No oni su tu... i prosjaci, drogaši, pijanci, gladni, bolesni... Uz sve nezaobilazne štandove gdje te mame hranom i pićem, sreo sam i male siromašne Njemce. Brat i sestra. Prodaju kikiriki i vodu. Tek nekoliko kesica i boca. I potrošim ja nekoliko eura, a za uzvrat dobijem njihovu najveću zahvalnost koja se ne može opisati riječima. Iako je vode bila pretopla, gotovo nepitka.

Obišli smo uglavnom većinu tih bitnih znamenitosti koje su pod "muss", no grad je jednostavno prevelik da bi se sve vidjelo u tako kratkom vremenu. Sretali stalno naše ljude. Dobro se hranili - kad ne znate što biste, talijanski restorani su spas:). Slavili s Njemcima (koji su potpuno ludi za nogometom ovih dana, kad se igralo s Poljacima sve ulice u centru grada policija je zatvorila jer je bilo krcato), Šveđanima, Meksikanicima...

Nakon četiri dana Berlina, uslijedio je povratak 450 kilometara južnije - u Nurnberg. Utakmica s kosookima (već se zna - jedan bod ko nijedan). I smještaj u vjerojatno najgorem hostelu na svijetu... iza ugla stalno očekuješ nekog lokalnog Hitlera. Već smo sedam dana tu, još bar duplo nadamo se :)

[ ...:::: Berlin, vol. 2 || by Cole&co. (60 fotografija) :::... ]