Podržite mlade splitske filmaše u snimanju kratkog filma "Between the lines 2"

Mladi splitski glumci Donat Zeko i Slavena Verić snimaju kratki film  "Between the lines 2"  u režiji Stefana I. Knezovića i na INDIEGOGO platformi pokrenuta je kampanja jer im je potrebna financijska pomoć za realizaciju snimanja.  Film se snima u Splitu od 15. do 21. rujna, a mladi filmaši prijavit će ga na festivale Sundance, Montreal Independent Film Festival, Toronto Independent Film Festival, Karlovy Vary International Film Festival,International Film Festival Rotterdam...

"Between the lines 2" je kratki film, zapravo nastavak kratkog filma i dokaz koncepta za igrani film o intenzivnoj i poraznoj usamljenosti ljudskog stanja, pogoršanoj ljudskom sebičnošću. Istražuje koncept depresivnog realizma, poznatog psihološkog fenomena u kojem je dokazano da pojedinci pogođeni depresijom vide svijet realističnije od normalnih pojedinaca koji žive pod nekom vrstom samonametnuta optimistična staklena zvona. Između redaka je nadrealistička mračna komedija koja, usprkos temama, nikad nije teška, svijet u kojem se događaji odvijaju može se promatrati kao alternativna stvarnost, glazba osim atonalnog jazza ne postoji npr. ni TV nego ljudi umjesto toga gledaju mehanizirane lutke u svojim domovima. To je svijet u kojem je svatko akutno svjestan vlastitih psiholoških motiva i izvora svog neprilagodljivog ponašanja, stvari koje si uglavnom ne priznajemo, no postoji emocionalna distanca od te spoznaje. Na znanje se gleda i o njemu se govori kao da se raspravlja o zabavnim činjenicama o serijskim ubojicama, bez vezanosti za stvarnost onoga o čemu se raspravlja i bez ikakvog stvarnog motiva za promjenu. Prati našeg glavnog lika Dečka nakon njegovog bolnog neuspjelog pokušaja samoubojstva i kasnije Djevojku preko jednog dana, prikazujući njihove interakcije sa svojim prijateljima prije nego što se sastanu da upoznaju Dečkove roditelje, to je odiseja u kojoj upoznajemo utjecaje u njihovim životima. Donat Zeko igra  Dečka, Slavena Verić Djevojku, Nika Petrović Tinu i Zdravko Vukelić Antu .

"Uvijek me čudila činjenica da ljudi, uključujem i sebe, čine malo da bi promijenili stvari u svojim životima na koje se uvijek žale, bilo interno bilo drugima. Iskustva u kojima točno znate gdje griješite i što činite da produljujete šablone ponašanja koje vode to negativnih iskustva i osjećaja, čak i temeljne uzroke ovih ponašanja, ali puno je lakše patiti nego promijeniti se. 

Želio sam istražiti tu inerciju kroz komično okruženje, kako neki ljudi trebaju iskusiti ekstremni poziv na buđenje da bi se promijenili, ali inercija može biti snažna do te mjere da naizgled ništa ne može promijeniti osobu. Prošle sam godine snimio brzu probu koncepta bez budgeta da vidim kako će se to pokazati na ekranu i bio sam iznimno zadovoljan rezultatima. Jednostavna postavka je bila da se dečko susreće s djevojkom, oni su potpuno otvoreni o tome koliko će biti strašno toksični jedno za drugo ako nastave, što naravno i čine, u ovom proof of conceptu istražujemo vanjske utjecaje kao što su njihovi prijatelji i šire društvo u ovaj micro budget pothvat. 

Razlog zašto sam odlučio ispričati ovu priču u okruženju nadrealističke komedije je taj što je stvarnost onoga što je rečeno i kako se to odnosi na stvarni život još čudnija, kako se savršeno povezujemo s ljudima na ekranu koji komuniciraju na potpuno drugačiji način i koji su onostrastrani, što je zapravo pokretačka snaga ovog filma. Film će se oslanjati na snažno stilizirani filmski jezik, upotpunjen sporim pokretima, kranom, dollyem, distorzijom upotrebom širokih anamorfnih objektiva koji se koriste u cijelom filmu, čak i kada se snimaju krupni planovi koji će pridodati osjećaju onostranosti. Kamera je uvelike dio predstave i uključena je u pričanje priče na način da se osjeti njezina prisutnost, nije skriveni promatrač na što smo navikli, već više kurirana ili interaktivna leća koja nam daje uvid. Ako biste scene zamislili kao odjeljke u  nekakvom galaktičkom zoološkom vrtu gdje smo pozvani interaktivno gledati i iz njih učiti. Kolor korekcija će učiniti boje prigušenim, kao što se može vidjeti na fotografijama snimljenim s Kodakovim Portra 160, dajući neku vrstu čudne familijarnosti, nostalgiju. Provođenjem pažljivo osmišljenog pristupa scenografiji i kostimima, okruženje se može opisati kao alternativna stvarnost, glazba će biti originalna, radio će puštati samo atonalni jazz, distancirat ćemo se od ove stvarnosti, a istovremeno je dovoljno približiti s ovim tehnikama i dodaci. 

Cilj je prikupiti sredstva ovim kratkim filmom za proizvodnju dugometražnog filma, u kojem ovoj priči možemo dati tretman tipa odiseje koji zaslužuje, prateći naše antijunake Dečka i Djevojku u njihovoj potrazi za mirom i srećom, često ih tražeći na mjesta za koja već znaju da su u krivu, uključit ćemo pljačku banke izvršenu iz usamljenosti, radi sklapanja prijateljstva i zbližavanja, brak koji se sklapa iz inata prema roditeljima, komične neuspjele pokušaje samoubojstva i druge više ili manje nadrealne aktivnosti. U samoj je srži priča o borbi između želje za mirom i srećom i inercije puta na kojem smo već na putu koji nas sprječava da promijenimo kurs.

Mentalne bolesti su u porastu. Istraživao sam ovu temu u svom posljednjem filmu Adversariis u teškom, dramatičnom okruženju. Do sada je bio dobro primljen, osvojio je nagrade na Cine Paris Film Festivalu i Indie Short Festu u Los Angelesu u kategorijama najboljeg kratkog filma i izvanrednog postignuća, to je tema koja mi je vrlo osobna i o kojoj me vuče pisati opet i opet. Međutim, to je delikatna tema i mnogo je čimbenika uključeno. Osjećam da su ljudi danas izgubljeni, svi mi imamo projekte koje započnemo i nikada ih ne završimo, iako smo se za svaki od tih projekata jednom osjećali kao da je naša zlatna ulaznica, ta jedna stvar koja daje svemu smisao. Neizbježno nestaje nakon nekog vremena i vraćamo se na početak, zašto je to tako? Je li uvijek bilo ovako? 

U svom prvom no budget proof of conceptu "Između redaka", istražio sam što su mislile prethodne generacije, činjenicu da smo okruženi ljudima koji su živjeli u drugom razdoblju, onom u kojem nismo bili shrvani onim što se čini beskrajnim nizom izbora, mogućnosti i očekivanja. Još uvijek smo okruženi tim ljudima koji su živjeli u jedno jednostavnije vrijeme, s drugačijim ciljevima i idejama. Postavio sam pitanje, je li ovaj napredak vrijedan dodatne patnje koju nosi sa sobom? To su teme o kojima obijam glavu, s užasnom mogućnošću i pitanjem jesu li drugi prije nas uistinu živjeli mirnijim i ispunjenijim životom, jer ako je odgovor ne, to nas dovodi do zastrašujućeg zaključka. Ako je odgovor negativan, onda su naši pokušaji eskapizma u idealnu, ružičastu retrospekciju mirne ere lišene bombardiranja obavijestima na društvenim mrežama i zamišljenim očekivanjima slomljanima spoznajom da zapravo ne znamo što činiti, zapravo bazirani na laži. Ako nikad nije bilo bolje, možda nikada ne može biti bolje. 

Osjećam da komedija između ovih redova može biti terapeutska, i to su bile općenite povratne informacije onih kojima sam dao scenarij, iako teška u srži, može se i treba se smijati. U ovom procesu izlažemo svoje najskrivenije misli tako da izaziva smijeh na način na koji mogu samo najneugodnije stvari, smijemo se od šoka, od sreće što se možemo poistovjetiti i što nismo sami, zašto ovom filmu je jednostavno. Za malo prijekopotrebnog predaha i smijeha." - poručuje redatelj Stefan I. Knezović.

Stefana I. Knezović nagrađivani je  redatelj kratkih filmova, on je prirodni glumac koji uvijek može pribjeći odglumljivanju scene kako bi svojim glumcima pokazao što želi. Čineći da se glumci osjećaju ugodno, njegova metoda je podsjetiti sve da je snimanje filma proces suradnje, da će projekt uvijek biti više od zbroja njegovih dijelova ako svatko može staviti dio sebe u svoje likove, pod njegovim vodstvom glumačka ekipa je uvijek pozvana na eksperimentiranje, dok on održava koheziju s pričom u cjelini. S oštrim okom za fotografiju, budući da je od djetinjstva imao prste zalijepljene za fotoaparate, upečatljiva kinematografija glavna je točka njegova rada. Njegov posljednji rad, narativni kratki film Adversariis osvojio je nagradu za najbolji kratki film na Cine Paris Film Festivalu i posebno priznanje žirija, kao i nagradu za izvanredno postignuće na Indie Short Festu u Los Angelesu. Independent Short Awards iz Los Angelesa također je odao priznanje radu s dvije nagrade, u kategoriji najboljeg kratkog filma mjeseca, drugoplasiranom Platinum nagradom, kao i Srebrnu nagradu za najbolji film u kategoriji Indie Short.

Direktor fotografije je  Leonardo Kurtz,  jedan  od najmlađih predavača u povijesti prestižne Centro Sperimentale di Cinematographia, najstarije filmske škole u zapadnoj Europi, a među bivšim studentima su Michelangelo Antonioni, Pietro Germi i Marco Bellocchio. Leonardo je radio s redateljima dobitnicima Zlatne palme kao što je Marco Bellocchio i osobno je radio na filmovima nagrađenim na raznim vrhunskim festivalima kao što je Filmski festival u Cannesu (dobitnik nagrade žirija EO Gran Prix Jerzy Skolimowski). S iskustvom u inženjerstvu, strastveno se bavi izradnjom prilagođenih anamorfnih leća prema specifičnim zahtjevima redatelja za vizualnim stilom. Nešto što je učinio za Stefana u prošlosti, njihova uzajamna ljubav prema neobičnim vintage lećama bila je snažna poveznica.

Posjetite INDIEGOGO platformu i donacijom podržite mlade splitske filmaše.