Kada se piše o Hajduku, uvod je gotovo pa nepotreban. Pa zato krenimo odmah. Prvo i osnovno: ovo što sada gledamo Hajdukova je realnost. Novca nema. Možda ga bude za koju godinu, ali sigurno ga neće i ne može biti u obilju u kakvom uživaju Rijeka i pogotovo Dinamo. A budući da novac danas igra golemu ulogu u ostvarivanju (pozitivnih) rezultata nogometnih momčadi, to u realnosti znači automatski "prekrižiti" borbu za prva dva mjesta u ligi. Najviši je domet u tom slučaju treće mjesto, osvojeno lani.
Aktualni dug Hajduka iznosi oko 44 milijuna kuna (cca 6 milijuna eura). Običnom smrtniku nezamisliv iznos, ali nogometnom klubu dostižan. Dinamu bi to bio mačji kašalj, no u Hajduku to ide malo teže. Čak se ni kapetana Marija Maloču ne može prodati već dugi niz godina tako da klubu preostaje prodavati poletarce i tiće kojima se krila još adekvatno ni ne razviju, a već moraju napustiti gnijezdo. Tržište je takvo da su danas najtraženiji upravo kadeti, juniori, dakle što mlađi igrači. Prodaja takvih igrača Hajduku je jedini realni izlaz iz dugova.
Iako čelnici kluba poručuju kako je trend poslovanja kluba pozitivan, mnogi smatraju kako oporavak teče (pre)sporo. Pitanje je koliko će dugo još oporavak trajati i koliko će dugo još klub biti u krizi. Još je važnije pitanje - što će biti kada klub napokon dođe na nulu? Hoće li tada Uprava ponovno postati rastrošna kao prethodne uprave ili će se zadržati unutar sadašnjih gabarita po kojima niti jedan ozbiljan i kvalitetan igrač neće doći? Ako već neki igrač ima želju igrati u Hrvatskoj, onda će radije izabrati Rijeku ili Dinamo. Ili Split. Uprava svim silama nastoji privući sponzore, ali Hajduk je pored spomenutih klubova trenutno ružno pače.
Navijači za sada imaju strpljenja. Znaju u kakvoj je teškoj situaciji klub i svim se silama trude sačuvati ga od privatnika. Možda se baš zato Brbiću i upravi dopuštaju neke pogreške. Navijači vjeruju da je klub na pravom putu. Ali ako je tako, onda moraju biti spremni na realnu mogućnost visokih poraza. Ne samo protiv Dinama (5:0), Rijeke (4:1, 4:2), nego i manjih klubova poput Dragovoljca (4:1), pa sada i Šahtera (4:2). Sve je to cijena koja se plaća kada u momčadi imate nekoliko dojučerašnjih kadeta i(li) juniora i kada od tih istih očekujete da vam nose ekipu.
I dok se zna da novca nema, a to je bitna stavka u osnaživanju momčadi, ipak se mora održavati kakav-takav rezultat. Spomenuli smo da je treće mjesto nekakav objektivni najviši Hajdukov domet u bližoj budućnosti. To je realnost i navijači toga moraju biti svjesni. Ne može se očekivati od golobradih mladića da sami vode ekipu. Njima trebaju iskusniji igrači od kojih će učiti i uz koje će napredovati, kako bi i za Hajduk napravili nešto konkretno prije nego odu. Hajduk je do daljnjega osuđen na proizvodnju mladih igrača i njihovu prodaju prije nego što nešto značajnije naprave u bijelom dresu.
Problem trenutnih slabih obrambenih izdanja možemo pokušati razriješiti. Obranu predvodi kapetan Maloča, koji je uoči svakog prijelaznog roka unazad 2-3 godine glavni favorit za transfer, ali do njega nikako da dođe. S 25 godina na leđima i 200 nastupa za Hajduk, neminovna je njegova želja za odlaskom u inozemstvo i traženjem novih izazova. Slično vrijedi za njegova vršnjaka Milovića, a Milić je ušao u posljednju godinu ugovora. S njim klub treba sjesti, ponuditi mu novi ugovor ili ga odmah ovog ljeta pokušati prodati. Ako se novi ugovor ne potpiše do zimskog prijelaznog roka, Milić sljedećeg ljeta može napustiti klub bez odštete. A to bi bio veliki poraz Uprave. Jozinović je u krizi, Mikanović očito nije taj...
E sad, bilo je puno izostanaka protiv Rijeke, Dundalka i Šahtera. Ne znači da bi rezultat bio bolji da su svi izostali igrači (a redom su to prvotimci) igrali, ali to nije zanemariv podatak. Hajduk nije Rijeka ili Dinamo da ima dovoljno igrača za dvije dobre 11-orice. Danas je Tudor na presici potegao argument Rijekine nadmoćnije financijske situacije. Dodao je kako on u svom sastavu ima dojučerašnje kadete (Vlašić) i juniore (Maloku) i da se oni ne mogu nositi s "frajerima" poput Krstanovića, Kramarića itd. I to je točno. Međutim, sve je to već bilo poznato i prije utakmice s Rijekom i sad se postavlja pitanje - na temelju čega je onda Tudor temeljio svoj optimizam začinjen najavom "gledat ćete pravi Hajduk"? Nitko ne očekuje od Tudora da od vode napravi vino. Kadar je takav kakav je i mnogi veći treneri teško bi ostvarili pravi rezultat - ali barem neka onda u svojim najavama utakmica bude ponizniji umjesto da najavljuje velike stvari znajući da mu je kadar ograničen.
No dobro, sezona je tek počela i sve se još stigne popraviti. Prvenstvo je zaista jako dugo, vidjeli smo prošle sezone kako su se Osijek, Dragovoljac i Slaven u posljednjim kolima izvlačili sakupivši velike količine bodova. Nije ni Europa izgubljena. Situacija je teška jer Šahter treba pobijediti u hendikepu, no uz podršku navijača ništa nije nemoguće. Do te bi se utakmice u sastav trebalo vratiti par igrača koji su nedostajali u Karagandyju, stoga Tudorove trupe nisu bez šansi. Baš zbog dužine hrvatskog prvenstva, Europa je u ovom trenutku čak možda i važnija za Hajduk jer mu ona može donijeti ekspresnu novčanu dobit. A novac je spas. Pod uvjetom, naravno, da se uđe u skupine Europske lige.
Za kraj, Hajduk je prvenstveno sam sebi krivac zbog situacije u kojoj se nalazi. Prethodne uprave nagomilale su dug zbog kojeg klub danas ne može primirisati najvećim rivalima u Hrvatskoj, a kamoli ostvariti nešto značajnije u Europi. Dug zbog kojeg klub do daljnjega treba samo prodavati, a kupovati samo one koji mogu doći bez odštete. Jasno je kako sadašnja uprava nije kriva za ovakvo stanje, ali je na njena leđa pala odgovornost oporavka kluba. Prvo treba počistiti ispred svoga praga pa onda krenuti u okršaj s "okupatorom". A samo će vrijeme pokazati imaju li znanje i sposobnost to ostvariti.
